Ljudi ne znaju šutjeti oleh Ivana Šojat

Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…)
Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje.
Delimir Rešicki