Ova je knjiga bila napisana nadušak početkom 1989. godine (a u prodaji se pojavila krajem iste) pa molim da se stalno ima na umu kako taj prvotisak od ovoga ponovljena izdanja dijeli 27 godina. Pojavila se dakle u najgorem mogućem trenutku, u sam suton raspada(nja) do tada postojećega socijalističkog uređenja, ali to nije smetalo da kao senzacija njena naklada bude na eks iscrpljena. Zainteresirano je čitateljstvo naprosto žeđalo za jednom ovakvom zbirkom feljtonističko-esejističkih i komparativno-kulturoloških egzaltacija „vinskog užitka“. Jer do tada su kod nas postojale samo stručne publikacije o vinogradarstvu i podrumarstvu, dakako, vrlo važne, potrebne i cijenjene prema svojim svrhama i namjenama, ali mnoštvo je vinopija trebalo nekakvo solidno „opravdanje“ za svoju strast. Masovni mediji, naročito tiskani, još nisu bili osvojili slobodu u kojoj bi bili mogli hvaliti takva posebna (finija) hedonistička zadovoljstva, jer dok su već počeli padati kojekakvi politički zidovi u svijetu i oko nas, još se iz ostataka nisu oslobodili glasovi onih koji su tražili pravo na legalizaciju „finih nepca“ i na zastupanje antimoralističkih užitaka. E, tu je žeđ ugasila ova knjiga, prva svoje vrste u hrvatskoj tekstualnosti (zvali je mi i publicistikom!), jer se s punim autorskim uvjerenjem (obrazovanjem i iskustvom) upustila u literariziranje svakidašnje masovne i povremeno elitnije iskušavane enofilije (i pripadajuće joj gastronomije!). Doslovno u zadnji čas, prije nego se razbuktala sva naša medijska scena, ova je knjižica bila prva koja je ispjevala pean piću, ali ne pohvalu pijanstvu!