Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.
Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.

“Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić

“Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović